Kako mene oslobađaju 10 Božjih Zapovijedi

1. Ja Sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.

Ja Sam, Ja Jesam ili Jahve je izjava o postojanju, svaki dodatak toj izjavi postaje istinit za onog tko tome nešto dodaje, dodati toj izjavi još nešto staviti uz nju još nešto je potpuno suvišno i nepotrebno, spoznati ovo znači proći kroz vrata života vječnoga.

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.“-Iv 17,3.

2. Ne izusti Imena Gospodina Boga svoga uzalud

Svaki put kada dodamo negaciju na Ja Jesam, i kažemo ja nisam ili ja nemam, ili kada iza Ja Jesam stavljamo boga kojeg se bojimo ili kojeg preziremo: ja sam siromašan, ja sam glup, ja sam zao, ja sam grešan, izričemo uzaludne ideje koje ničemu ne vode osim patnji i udaljavamo se od temeljne istine Ja Jesam.

„Vidite sada da ja, ja jesam, i da drugog Boga pored mene nema! Ja usmrćujem i oživljujem; ja udaram i iscjeljujem (i nitko se iz ruke moje ne izbavlja).“ Pnz 32,39.

3. Spomeni  se da svetkuješ Dan Gospodnji

Svaki tren u tvome životu događa se Milošću Gospodinovom, sjetiti se toga je najveća radost koja postoji. Zaista propuštaš priliku biti sretan svaki put kada to zaboraviš.

4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.

Moj otac i majka su ideje i uvjerenja koja su me dovela na ovaj svijet. Trebam ih uvažavati u potpuno osvijestiti da bih ih mogao ostaviti i ostvariti puninu svog života.

„Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.“-Post 2,24.

5. Ne ubij

Velika je vjerojatnost da će svatko od nas barem jednom prekršiti ovu zapovijed ukoliko ne shvati da Ja Jesam: umrijet će. Počinit će ubojstvo nad samim sobom. Isus je uskrsnuo i pokazao da je smrt samo uzaludno korištenje imena Gospodnjeg. Naša je dužnost da budemo jedni u Kristu i s Kristom i shvatimo da Ja jesam.

„Ja sam vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će i izlaziti i pašu nalaziti.“ Iv 10,9

6. Ne sagriješi bludno

Ljubav ne razlikuje i ne razdvaja. Svaki puta kada svoga bližnjeg, brata, susjeda ne volimo kao samoga sebe sagriješili smo bludno. Odavati se bilo kakvoj radnji u kojoj nema ljubavi je razvratništvo i osiromašuje dušu. Svaki put nas ostavlja sve jadnijima i jadnijima.

7. Ne ukradi

Onaj tko vidi vrijednost u sebi (Ja Jesam) vidi vrijednost u svemu što postoji, a ono što vidi kao bezvrijedno svakako to ne bi htio u svome posjedu. Kada kradeš osiromašuješ sebe, jer se vidiš kao bezvrijedno biće koje mora oteti da bi imalo. Oteti se može samo ono što nema vrijednost. Tako još jače utvrđuješ svoju bezvrijednost, jer skupljaš ono što smrdi pokušavajući sakriti svoj smrad umjesto da se okupaš.

8. Ne reci lažna svjedočanstva

Za koga svjedočiš osim za Ja Jesam. Kada svjedočiš za bilo što drugo, svjedočiš protiv sebe. Poričeš ono što jesi i svjedočiš vlastitoj smrti i odvojenosti.

9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari

Ideja da ćeš biti sretan ako budeš imao neku stvari ili bio s nekom osobom je direktno poricanje prve zapovijedi. Jedina radost je ljubiti Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, tada svoga bližnjega možemo ljubiti kao samo ga sebe. Ljubiti znači biti svjestan jednote, zajedništva i svetosti s time što ljubiš. Kada potpuno ljubiš tada iskušavaš svetost. Svetost je ideja da ne postoji ništa izvan, da jesi sve što postoji, da si jedno sa svime.

Oprost je temelj spasenja, bez oprosta je nemoguće izaći iz pakla. Jedino preko oprosta možemo spoznati da Ja Jesam. Mislim da je to temeljna poruka Isusova života i uskrsnuća. Zaista, kako ćemo išta zamjeriti svome bratu ako on nema nikakvu vlast nad nama, ako čak i smrt može biti poništena. Ako drugi nemaju vlast nad našim životima tada je ključ spasenja u nama samima, tj. na našoj slobodnoj volji da dopustimo Duhu da nas vodi.

Naš je slobodni izbor što ćemo misliti, misli koje oslobađaju moraju dovesti do oslobođenja, a misli koji zarobljavaju moraju dovesti do ropstva.

„Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“- Mt 18,18

Oprost nas ništa ne košta. Oprostiti znači osloboditi. Osim što oslobađamo brata, oslobađamo i sebe. Od oprosta svi imaju koristi, a od zamjerke nitko. Oprosti svojim dužnicima da se oslobodiš patnje.

„Tada pristupi k njemu Petar i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«“-Mt 18,21-22

Prihvatljiva prostitucija

Kažu da je prostitucija najstariji zanat. Prema tome može se zaključiti da je ona ujedno i prvi zanat.

Što je prostitucija?

U ona davna vremena, kad je nastala prostitucija, žena koja je u odnosu na muškarca fizički slabija, morala je koristiti drugačije vještine od snage ne bi li preživjela. Nudila ono što je muškarac nagonski trebao: seks, čiji uzrok je nagon za produženjem vrste. Dok je ulaganje muškarca u potomka bilo par kapi sperme, žena je ta koja je  odrađivala teži dio posla. Trebalo je dijete nositi 9 mjeseci, a nakon toga brinuti se za njega intenzivno još nekoliko godina.

U procesu je nastala institucija braka, zajedničkog dogovora muškarca i žene oko toga što muškarac treba a što će onda žena rado napraviti. Kakav je to bio odnos, je li bio ravnopravan i koliko je tko ispadao žrtva u njemu sada nije važno. Važno je to da žena, zbog djeteta nije bila u mogućnosti uvijek uprazniti muževu potrebu za seksom. Logično bi bilo za muža, da si nađe još koju ženu, tako da, dok je jedna zauzeta brigom o potomcima, on može biti širitelj sjemena s nekom drugom. Čini se da je time muškarac riješio svoj problem, no činjenicom da je dodatna žena još jedna osoba koju treba hraniti, a trebalo bi hraniti i njenu djecu, muškarcu takav odnos postaje prilično naporan. Dok bi sakupio hranu za sva ta usta, on bi se umorio i tada bi njegov libido opao, izgubio bi želju za seksom i samim time potreba za još jednom ženom nestaje.

Kako su ona vremena bila prilično teška i bile su česti kojekakvi ratovi, muškaraca je uvijek bilo manje nego žena, ako bi se i dogodilo da ih ima više, vjerojatno bi se potukli oko žene i taj broj bi se brzo srezao. Dakle žena je bilo više i događalo se da je određen broj žena bio bez muškarca koji bi se brinuo o njima.

Dakle sada imamo žene koje nemaju svog muža i muževe koji žele više seksa, ali ne žele obaveze.

Žene su u braku od svog muškarca dobivale određenu dozu nježnosti, ljubavi i sigurnosti za sebe i svoju djecu. Kako je potreba za tim vrijednostima jednaka kod svake žene, da se zaključiti da su i žene koje nisu imale svog partnera željele to isto. No kako?

Rješenje je bilo da umjesto jednog, takva žena ima nekoliko desetaka muškaraca, od kojih će dobivati za njih relativno malu naknadu, no kada se skupi, žena je dobila sigurnost.

U čemu je razlika između žene braku i prostitutke?

Pa razlika je u ostvarenom vrijednostima. Dok će većina žena u braku dobiti i nježnost i ljubav i sigurnost, većina će prostitutki dobiti samo sigurnost. Dakle iako su u poslu davanja nježnosti i ljubavi, one ustvari odrađuju radnje u kojima toga nema.

Prostitucija je stoga najbolji primjer rada bez ljubavi, jer upravo je to ono što bi u svakom radu trebalo biti, a ponajviše u seksu.

Dok žena zadovoljava muškarčevu potrebu za seksom, ona zadovoljava i svoju potrebu za ljubavlju i nježnosti, sigurnost joj je osigurana samim time što su zajedno i u tom trenutku ona je nevažna.

Dok prostitutka zadovoljava muškarčevu potrebu za seksom, ona odgođeno zadovoljava svoju potrebu sa sigurnošću, a ujedno i povećava svoju nesigurnost, jer postoji šansa da će ostati trudna, bez nekoga tko će se brinuti o njoj. Dakle ona mora štedjeti i za vrijeme kada neće moći raditi. Dakle u trenutku odnosa žena nije dobila ništa, niti ljubav, niti nježnost, niti sigurnost. Prostitutka je osoba koja obavlja rad bez ljubavi, koji je neugodan i čini ga samo jer će poslije ostvariti nekakvu korist.  

Priča je napisana prilično banalno, no služila je samo da lakše objasnim što je za mene prostituiranje.

Prostitutka iz ove priče nije imala izlaza, njen jedini izbor je bio ili prostitucija ili smrt, stoga bismo mogli reći da je to prihvatljiva prostitucija.

Koliko nas odlazi na posao koji ne volimo, koji nam je naporan i neugodan, samo zato jer ćemo na kraju mjeseca dobiti malo sigurnosti? Kako se uvjeravamo da je to u redu?

Koliko nas tjera svoju djecu da sjede na predmetima koje mrze, rade zadaće koje ne vole, zato što će za nekoliko godina dobiti šansu da rade malo bolje plaćen posao koji ne vole, da bi   možda okusili i nešto obilja a ne samo sigurnosti?

Koliko nas se svaki dan uvjerava da se tako mora, da svi tako rade? Koliko nas si može priznati da se prostituira za novac?

Hoću li stvarno umrijeti ako prestanem raditi ono što me ubija? Zar je normalno da idem negdje osam ili devet sati zato da bih si mogao priuštiti odlazak na godišnji ili novi roštilj, koji me toliko opuštaju od svega onoga što sam nakupio na tom mjestu? Zar ne bih svoje probleme jednostavno riješio tako da tamo  ne idem?

Što ja istinski želim? Zar mislim da se ljubav može kupiti? Zar mislim da se sigurnost može kupiti? Da se zadovoljstvo može kupiti?

Narkoman smatra da se sve to može kupiti, on ode do dilera i kaže mu kako se želi osjećati, diler mu tada proda pripravak. No pri svakom slijedećem korištenju učinak pripravka slabi i narkoman mora koristiti veće doze, dok se potpuno ne uništi.

Prostitutka je narkoman. Ona skuplja ono što vrijedi dileru i kada skupi dovoljno ona daje sve što ima ne bi li osjećala.

Diler je prostitutka, on skuplja od ostalih prostitutki i daje drugom dileru da mu pripravi napitak.

Diler je narkoman.

Narkomani, dileri i prostitutke su uloge koje preuzimamo. Svi imamo svoja zanimanja u kojima se prostituiramo, svi dilamo ono što ne cijenimo a sve samo da se možemo nafiksati, ne bismo li možda nešto osjećali.

Prostitucija je kada se radi nešto u čemu nema zadovoljstva da bi se poslije možda ostvarila neka vrijednost. Netko ide na posao koji ne voli radi novca, netko radi statusa, netko da ne umre od gladi. Netko posjećuje svoju baku zato jer će ga poslije majka nagraditi, a ne zato što želi biti s bakom. Netko piše zadaću jer želi dobiti dobru ocjenu, a ne zato jer ga veseli rješavanje problema. Netko prepisuje zadaću jer ga je strah jedinice. Netko ide na posao ne bi li mogao uzdržavati svoju obitelj ili kupovati ženi skupu odjeću, nakit i putovanja. Netko će prodavati muda pod bubrege ne bi li zadovoljio svoju pohlepu. Netko će ići na posao i raditi nešto što ne voli iako ne dobiva plaću, jer smatra da osoba bez posla ne vrijedi, a ovako se barem može nadati.

Razlozi da se prostituiramo su beskrajni, i svi su opravdani u očima onoga tko ih radi, da nisu, prestao bi istog trena. Netko bi rekao da prostitutke postoje samo onda dok postoje nevjerni muževi. A drugi govore da muževi ne bi bili nevjerni da nema prostitutki.

Da su bolji poslodavci....

U ovoj državi nitko ne želi raditi...

Sretna majka voli dijete, a kada se dijete osmjehne ona je još sretnija. Nesretnoj majci dječji osmjeh je pljuska u lice.

Dijete skače i pravi grimase jer njega to veseli, a kada čuje pljesak odraslih tada je još sretnije. Nesretno dijete uči glumiti da je sretno kada odrasli plješću, time se priprema za svijet odraslih, za svijet prostitucije.  

Osoba koja voli, kada dobije dar, voli još više.

Osoba koja ne voli, kada dobije dar, ona prezire.

Umjetniku nije plaća skupo prodana slika, već spoznaja da je još nekome vrijedno ono što njemu vrijedi.

Vozaču je zadovoljstvo kretati se vozilom po cesti, a plaća mu je pokazatelj koliko nekome drugome vrijedi njegovo zadovoljstvo. Vozač treba uvijek davati zadovoljstvo. Kada bi umjesto zadovoljstva počeo davati prijevoz, tada bi morao prevoziti i kada nema zadovoljstva.

Osjećaj je dakle ono od  čega se kreće, kada nešto imamo tada možemo to i uvećati, kada se nema uvećava se samo ono čega nema.

U svakome od nas postoji klica zadovoljstva, no ona se ne njeguje stresom i nezadovoljstvom. Sve što radimo, radimo da dođemo do zadovoljstva, do ispunjenja. Pomisao da se do tamo može doći tako što ćemo raditi radnje koje nas čine nezadovoljnima, ali nam omogućuju novac, pa ćemo onda tim novcem kupiti zadovoljstvo je pogrešna. Nitko ne želi njegovati klicu nezadovoljstva. Zadovoljstvo, kao i svaki osjećaj teži rastu. Ukoliko imate klicu i zanemarili ste je radeći sve i svašta ne biste li došli do novca, kada dođete do novca opet ćete imati klicu. Možda će vam se činiti da će ta klica s novcem brže rasti, i to može biti istina, no zaboravili ste da ste cijelo vrijeme dok se niste njome bavili u biti uvjetovali sebe i svoju podsvijest da se ponaša onako kako ste se ponašali dok ste zarađivali novac. Samim time posao koji sada imate je teži jer se sada prije svega morate odučiti od starih obrazaca razmišljanja. Pored vaše klice zadovoljstva sada imate već prilično veliku stabljiku nezadovoljstva koja crpi energiju.

Prije svega iskrenost. Nitko nije bio na vašem putu i vi ne hodate tuđim putem. Nitko ne zna kako vam je i vi ne znate kako je nekome drugome. Svaka usporedba je uzaludna, jer ne postoji sredstvo kojim bi se mjerilo.

Iskrena osoba nije ona koja točno nabraja činjenice. Iskrena osoba je ona koja ne traži opravdanje za svoj osjećaj već ga jednostavno osjeća. Ikrena osoba teži izraziti svoj osjećaj a ne svoju misao. Kada nije sposobna izraziti osjećaj ona ne traži opravdanje već spoznaje novi osjećaj koji se rađa.

Stvaraju li misli osjećaje ili obrnuto potpuno je nevažno, jer misli se roje beskonačno brzo, no osjećaj je nešto što ostaje puno duže, prepoznati i izraziti svaku misao je nemoguće, no prepoznati osjećaj je moguće i potrebno. Izraziti osjećaj ne znači drugima govoriti konstantno kako se osjećamo, već osjećati kada je dovoljno samo ga prepoznati, a kada i kako reći drugima kako se osjećamo.

Kada bismo se naučili iskreno izražavati svoje osjećaje umjesto da ih zatomljujemo, kakav bi to svijet bio?

Kada bi se djecu učilo izražavanju svakog osjećaja umjesto nagrađivanju samo onih poželjnih, ne bi se događale psihološke povrede, i samim time nestala bi potreba da se osuđuje drugoga zbog toga kako se osjećamo.

No, nitko ne voli namrgođeno dijete,  svi želimo da se dijete smije. Radimo svašta ne bismo li dijete nasmijali, smišljamo grimase, nagrađujemo ga hranom i igračkama. Crtamo masku na djetetu misleći da ga time učimo kako da lakše prolazi kroz težak život, jer nitko ne voli namrgođene ljude. Odgajamo krnju osobu koja ne zna što je zadovoljstvo.

Odgojili smo se u osobe koje trebaju nagradu da bi bile sretne. No ushit zbog osvojene nagrade je kratka vijeka. I svaka slijedeća treba biti veća i jača, dok polako umiremo.

Igra upravljanja

U nemogućoj misiji uništenja neuništivog, stvaranja nepostojećeg i davanja značenja beznačajnom, koja se odvija pred mojim očima, odlučivanje se čini tako poželjnom, a opet teškom, ponekad i nemogućom radnjom. Da se ne bi činila samo tlapnjom, priča mora imati radnju, radnja je sve, jer bez radnje, priča je dosadna. Kada nema radnje nema ni odlučivanja, narator priče postaje suvišan, a lik prestaje postojati. Lik kao lik, potpuno je nevažan, ako nema promatrača koji bi se obuzeo njegovom situacijom, no onaj koji stvara priču, kako je njemu?

Kreativna blokada.

 Osjećaj beznačajnosti i lijenosti preuzima junaka ove priče. On nestaje svakom novom rečenicom sve više i više. Radnja koju je obavljao je prestala. Smisao koji mu je davao iskru života je nestao. Grčevito tražeći način da pokrene svog lika, on traži način da sačuva sebe. Spoznajom da je lik  priče ono što njemu samom daje važnost, želju za postojanjem, on grčevito nastoji oživjeti lika. On više ne promatra priču izvana, već se potpuno poistovjećuje. On postaje ono s čime je upravljao, on sada zamišlja kako odlučuje.

U toj igri odlučivanja on priča priču o nekom liku, a priča polako ostaje bez radnje...

Za što se boriš?

U svijetu patnje i boli, valuta je strah. Kada nam je bližnji u bolnici od nas se očekuje da budemo uplašeni, zabrinuti i da patimo, ako ne koliko bolesnik, onda barem desetinu. Ili petinu, no svakako bismo bili pobjednici u ovoj usporedbi, ako bismo skupa s njime legli u krevet s istom ili još težom bolešću.

U svijetu materije, tijelo je bog kojemu se klanjamo, ono je idol svake religije. Preko prolaznog tijela koje nastaje razlaganjem drugih tijela i koje će se samim time jednog dana razložiti na neka druga tijela, idolopoklonik traži vječnog boga, stalnost u njegovom nestalnom životu.

Tijelo, koje je simbol odvojenosti, hram je svake duše, preko njega duša se može okaljati, zaprljati i postati manja od tijela.

Duša, izgovor onoga koji se osjeća izbačenim, koji zna da nije tijelo, da se i dalje osjeća odvojenim i samim.

San.

ACTA iliti problem neuzvraćene ljubavi

Moja tetka mi s jedno požalila: „ Ja toliko dajem, no moja ljubav uvijek biva ne uzvraćena.“

Moja tetka je prilično nesretna osoba, no glavni uzrok nesreće nije taj što njezina ljubav nije uzvraćena, već taj, što ona ne zna da Ljubav ne može biti neuzvraćena.

Nesretni ljudi imaju potrebu kontrolirati druge, ne bi li ih prisili da ima uzvrate njihovu ljubav. Nesretni ljudi kreću od pretpostavke da ih drugi čine nesretnima, i kada bi oni kontrolirali te druge, tada bi oni postali sretni.

Ja sam pisac svoje male acte,  broji mojih osumnjičenih je istina mali, ali to me ne sprečava da ih proglasim krivima što me čine nesretnim, jer koliko ljubavi dajem, toliko imam pravo tražiti zauzvrat, zar ne? Ja dajem tako malo ljubavi, a oni mi niti to ne uzvraćaju.

Što tek oni koji daju tako puno, poput Adele ili Lady Gage, i njihovih managera, i njihovih produkcijskih kuća, oni daju tako mnogo. Ako sam ja nesretan što moja ljubav nije uzvraćena, koliko tek oni moraju biti nesretni što njima toliko ljudi ne uzvraća ljubav.

Moja mala acta, je moj sporazum sa samim sobom da ću biti nesretan, bit ću nesretan, i ne samo to, već ću i sve oko sobe tjerati da budi kao i ja, nesretni. Zato jer mi ne nadoknađuju sve ono čega sam se odrekao ne bi li njih učinio sretnijima.

Da, ja sam se mučio pišući ovaj tekst, i znam da će on donijeti toliko mnogo sreće, no isto toliko znam da ga nitko neće htjeti platiti, moja muka je uzaludna, i stoga ču se još malo pomučiti i osnovat ću organizaciju koja će se boriti za mučenike poput mene, a ona će od svih vas tražiti naknadu, za moju ljubav koju vam dajem.

Ne? Još bolje neću ga uopće objaviti, ne bi li se slučajno netko okoristio istim, pravio se možda pametnim pred društvom ili još gore zbijao šale na moj račun, bez da je mene pitao za to pravo.

Zaista, gdje je granica? Ovaj tekst će pročitati sedam do osam ljudi. I bit ću presretan ako mi netko ostavi komentar. Ni na kraj pameti mi nije da bi netko trebao platiti da ga pročita.

No, kada bi ovaj tekst željelo pročitati 100 ljudi, bih li se tada osjećao iskorištenim, ili 1000, a što tek 100 000 ili milijun?

A krajnje pitanje je. Ako bi 1000 ljudi htjelo pročitati moj  tekst, i nitko ne bi želio platiti, bih li ja imao potrebu pisati još?  Ako bih se odrekao pisanja iako svi žele čitati, ali nitko ne želi platiti, zašto sada pišem, kada nitko niti želi čitati, a kamoli platiti?

Informacija ima potrebu širiti se, osjećaj ima potrebu širiti se. Dok pišem ovaj tekst htio bih da ga svatko pročita, no ja ga pišem slobodno i bez očekivanja, osim možda za malim komentarom.

No što kada počnem brojati broj slova ili još bolje napravim programčić koji broji broj slova koje sam napisao i automatski ih množi s iznosom koji ću zaraditi pišući ovaj članak? Što kada zalijepim cijenu na svoju radost i užitak?  Što kada zamijenim mjesta i kažem da je iznos novca  uzrok mojoj sreći i užitku?  Što kada pomislim da su oni drugi ukrali moj novac i samim time smanjili moj užitak i zadovoljstvo?

Osjećaj koji me vodi dok pišem ovaj članak, je potreba za izražavanjem, neki bi rekli da to nije egzistencijalna potreba poput, hrane i kreveta, no to su ljudi koji srčano štite svoje male acte.

Potreba za slobodnom je ista potreba kao i potreba za izražavanjem, jer kada čovjek nema slobodu on je ograničen u svojem izražavanju.

Ni sloboda nije egzistencijalna potreba, masa ljudi živi u zatvorima.

Strah da će sloboda uništiti izražavanje, je najveći paradoks modernog čovjeka. Najveći je paradoks upravo stoga, što se rijetki istinski izražavaju, a svi mi ostali samo konzumiramo. Izraziti se za mnoge je nešto apstraktno i nemoguće. Najbolji primjer je nogomet. Tisuće i tisuće ljudi će gledati utakmicu, pričati koliko vole taj sport, no rijetki igraju. Zašto više ljudi ne igra, ako toliko njih već voli taj sport? Zar su oni u svojim glavama potpisali neku actu koja ih u tome sprečava? Zašto radije gledamo nego da sudjelujemo? Zašto se ne usudimo?

Zašto nam je lakše gledati film umjesto da živimo svoj život, zašto nam je lakše pustiti pjesmu umjesto da sami zapjevamo, zašto radije čitamo neki roman umjesto da ga sami pišemo?

ACTA je u biti običan fašnik koji se spaljuje na kraju karnevala, izlika da sve nastavi po starom. Fašizam se ne nameće, on se rađa. U svakome od nas stoji mali ZAMP-ovac koji nam brani da se sami počnemo izražavati, koji nam neda da stvaramo, koji nas drži u zoni koja nam daje sigurnost, koja ograničava našu slobodu.

Strah od slobode je zastava kojom maše taj ZAMP-ovac,  on trguje osjećajima, a njegov cilj je smrt.

Ljubav se ne uzvraća, ona se širi. Sloboda se ne uzvraća, ona se širi. Sreća se ne uzvraća ona se širi. Ni strah se ne uzvraća, i on se širi. I patnja se širi.

Ljubav se ne širi strahom i patnjom. Strah se ne širi ljubavlju, slobodom i srećom.

Nitko nije postao sretan jer se brinuo o tome što će sutra jesti i gdje će spavati. Onome tko je sretan nije važno što će sutra jesti i gdje će spavati. Onome tko je sretan nije važno jeli netko platio da osjeti djelić njegove sreće.

Kad se sretnu dva sretna događa se darivanje. Kada se sretnu dva nesretna događa se krađa.  I jedno i drugo je trgovina.

Sretan i nesretan se ne mogu sresti. Jer sretan uvijek vidi sreću, a u onome  nesretnome vještog samozavaravatelja, dok nesretan svugdje vidi nesreću, a u onome sretnome vještog samozavaravatelja.(iako možda nije gramatički točna, ova rečenica je ono što sam htio napisati)

Nesretan čovjek djeluje da bi postao sretan. Sretan djeluje jer je sretan. Dok to ne spoznamo, nitko ne može napisati tako strašan i ograničavajući sporazum kakav već imamo sa samima sobom.

Sretan se ne može postati, već samo biti. Put do sreće nije po principu: što trebam raditi da bih postao sretan?, već po principu: što trebam prestati raditi da bih došao do sebe a samim time i bio sretan? 

Nitko nije postao sretan  jer je pogladao ukradeni film ili poslušao pjesmu. Do kada ćemo se natjecati tko je u moru nesretnih najmanje nesretan ili još gore, tko je najveća žrtva?

Sretna nova?

Noćna mora u kojoj ja zamišljam da si ti čitatelju netko drugi, i u kojoj ti čitatelju zamišljaš da sam je netko drugi različit od tebe, je ipak sam san, jer savršeno može biti samo Jedno, i Sve mora biti jedno. San Savršenstva uvijek mora biti noćna mora, jer Savršeno jest Ono najbolje što može biti, Ono je, kada bi znalo za sanjanje, ostvaren san.

Junak sna, potlačeni heroj koji se uzdiže iz pepela i osvaja svoj zasluženi tron, bila to otplata stambenog kredita, rođenje djeteta, ženidba djeteta, petica u školi, položen ispit, zarađena plaća, ne smije ostati bez borbe, bez neprijatelja protiv kojega bi se borio, jer ga je strah da će nestati. Strah ga je da je buđenje istovjetno ništavilu. I zaista svaka petica, svako rođenje djeteta, ili ženidba ili toliko željeno vlasništvo nad kućom, stanom ili komadom zemlje postat će ništavilo kada se dogodi buđenje, Junak definiran ovakvim vrijednostima tada mora nestati.

Da bi očuvao ono u što se uvjerio, Junak se prvo mora uvjeriti da je netko drugi postavio stvari da budu takve kakve jesu. On izmišlja Boga, izmišlja oca i majku, izmišlja granice, izmišlja neprijatelje. Tek tada on pokušava ostvariti raj na zemlji, tražeći prijatelje, partnere, djecu i komadić zemlje na koji će smjestiti taj raj; Ograditi ga i braniti od neprijatelja. I uvijek, uvijek će se naći netko tko će mu ga htjeti oduzeti, kao u svim Markovim pjesmama.

Ne znajući da on sanja svog neprijatelja, ne znajući da je on sam taj neprijatelj, on se bori sam protiv sebe, bori se protiv Boga.

Tražeći ime koje će dodijeliti svemu što nije on sam on učvršćuje svoju osamljenost, on iskušava progon iz Rajskog vrta. Ne zna da boreći se sam sebe osuđuje na borbu, ne zna da osuđujući sam sebi sudi. U potrazi za očuvanjem svoga malog raja on se odriče Svega.

Zaborav u koji je utonuo, čini ga ponosnim što prkosi Bogu, no Bog ne zna niti za njegov ponos niti za njegov prkos, on zna samo za njegovo savršenstvo.

Što čestitati Savršenstvu? Kao da ono zna što je čestitka.

Što čestitati onomu koji misli da zna što je čestitka, osim buđenja u kojemu značenje čestitke nestaje.

Što darovati Savršenstvu, osim samoga sebe? To je dar koji se stostruko vraća jer savršenstvo uvijek sebe daruje sebi. Ono ne poklanja bocu vina, ili čokoladu, ono daje Sve. No onomu koji smatra da je mali i beznačajan, koji je stisnut sa svih strana, koji ne zna za mir, što drugo dati osim vlastitog buđenja. U mom buđenju i ti se budiš, a u tvome buđenju ja se budim. Jesam li ja tvoj san ili ti moj, uopće nije važno, ono istinsko će se probuditi, a ono lažno je ionako bio samo san. Zar je itko požalio što je nestalo čudovište iz noćne more, je li  itko bio nesretan što više nije onaj trkač koji trči na mjestu, ili onaj utopljenik što se utaplja?

Znam da postoje oni koji bi radije bombonjeru, dobitak na lotu, toplu sobu, zdravo dijete, ozdravljenje, nego buđenje. Znam jer svi od noćne more pokušavamo učiniti najbolju moguću noćnu moru, jer dio mene misli da na ovomu svijetu moram nešto naučiti, a dio mene ne vjeruje da postoji išta iza ovoga svijeta, stoga moram braniti ono malo što imam. A ona slutnja, onaj osjećaj zbog kojeg sanjam ovaj tekst, zbog kojeg mislim da sanjam, čini sve tako jednostavnim, tako predobrim da bi bilo istinito.

Zar zaista sve što trebamo naučiti jest da se tu nema što učiti? Zar je zaista dovoljno samo odustati? Otvoriti zgrčene šake koje se grčevito drže i pustiti?

Hajde zatvorimo oči i kao na Božićno Jutro  u Američkim filmovima, otvorimo ih i prepoznajmo da samo probuđeni i da smo dobili sve ono za čime smo oduvijek čeznuli, sve ono što nikada nismo izgubili. Spoznajmo da je sve bio samo san!

Buđenjeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!

Bogatstvo

Što je siromaštvo:

Ratar bez zemlje

Kovač bez metala

Bankar bez novca

Trgovac bez robe

Učitelj bez učenika

Političar bez naroda

Odvjetnik bez okrivljenog

Ratnik bez rata

Stočar bez stoke

Student bez ispita

Čuvar bez zatvorenika

Radnik bez posla

Bog bez mira

Luđak bez iluzije

Siromašan će:

Ratar tražiti zemlju

Kovač metal

Bankar novac

Trgovac robu

Učitelj učenika

Političar narod

Odvjetnik okrivljenog

Ratnik rat

Stočar stoku

Studen ispite

Čuvar zatvorenike

Radnik posao

Bog mir

Luđak iluziju

Što je bogatstvo:

Kada se zemlja nudi rataru

Metal kovaču

Novac bankaru

Roba trgovcu

Učenik učitelju

Narod političaru

Okrivljeni odvjetniku

Rat ratniku

Stoka stočaru

Ispit studentu

Zatvorenik čuvaru

Posao radniku

Mir bogu

Iluzija luđaku

Ratar koji ima, metal, novac, robu, učenika, narod.... a nema zemlju koju bi obrađivao je siromašan ratar. I sve što ima ništa mu ne vrijedi jer on sebe vidi kao siromašnog ratara. Na njemu je odlučiti, hoće li biti siromašan ratar ili bogati kovač, bankar, trgovac...?

Možda ti se od svega navedenog može činiti da ti se ništa ne nudi i zato si siromašan. Odlučiš li se biti Bog, vidjet ćeš da ti se mir cijelo vrijeme nudio. Uvidiš li tada da ti se još nešto nudi, nema nikoga tko ti može reći da ne možeš, pa ti već jesi bogat.

Bogat, dolazi od bog. Kao rogat od rog, nogat od noge, glavat od glave......

Mir se uvijek nudi Bogu, jer Bog jest mir. Zemlja se nudi rataru kada ratar shvati da su on i zemlja jedno. Ako ratar ne vidi zemlju, kako može pomisliti da su jedno. Ako dakle onaj tko zna da su ratar i zemlja jadno ne vidi zemlju, tada on nikako ne može pomisliti da je ratar. I prema tome ne može biti siromašan. Kada ratnik spozna da su on i rat jedno, tada je on ili bogat ratnik ili ratnik ne postoji.

Dakle ne postoji:

Ratar bez zemlje

Kovač bez metala

Bankar bez novca

Trgovac bez robe

Učitelj bez učenika

Političar bez naroda

Odvjetnik bez okrivljenog

Ratnik bez rata

Stočar bez stoke

Student bez ispita

Čuvar bez zatvorenika

Radnik bez posla

Bog bez mira

Luđak bez iluzije

Jer jedno bez drugoga ne može. Kada pomisliš da si siromašan. Pomislio si nemoguće. Ušao si u iluziju da si nešto čemu treba nešto čega nema da bi ono drugo potvrdilo. Zemlja potvrđuje ratara, a nepostojanje zemlje potvrđuje samo nepostojanje ratara. Ako imaš zemlju a rad na njoj ti je težak i osiromašuje te, tada ti svakako nisi ratar, možda si kovač ili političar, ali nisi ratar, jer ti si siromašan ratar.

Luđak bez iluzije ne postoji. Svi se s time moraju složiti, jer luđak mora imati iluziju da bi  ga se označilo kao luđaka. Može li postojati onaj koji nema iluziju a tvrdi da je luđak. No svakako može postojati onaj koji ima iluziju a tvrdi na nije luđak. Vidjeti ludost i znati da si ono što vidiš potvrđuje te kao luđaka, no tada si ti bogati luđak. Biti bogati luđak je uvijek bolje nego bog bez mira. Jer bogati luđaci mogu postojati, ali bogovi bez mira svakako ne mogu.